BIBLIJSKA PORUKA DANA

Vrijeme kroz godinu

9. tjedan kroz godinu

     Subota, 5. lipnja 2010.

Mk 12,38-44

38A on im u pouci svojoj govoraše: "Čuvajte se pismoznanaca, koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, 39prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; 40proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava. Stići će ih to oštrija osuda!" 41Potom sjede nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. 42Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. 43Tada dozove svoje učenike i reče im: "Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. 44Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

GOVORE A NE ČINE

Mk 12,38-44

Gdje god čovjek vlada nad drugim, gdje vrši autoritet bilo koje vrste, u opasnosti je zlorabiti svoju moć i vlast. Ne samo na svjetovnom, nego i u duhovnom području. Ako pak netko tko je snagom službe koju obnaša negdje ‘gore’, na prvom mjestu, zastupnik Božjih ‘interesa’ ovdje na zemlji, zlorabi svoju moć, onda je to ogavno i pred Bogom i pred ljudima. Već su u Starom zavjetu proroci bili pravi antiklerikalci, ustajali su jetkom kritikom protiv hramskih službenika, onih koji su od Hrama živjeli, ali nisu živjeli za Hram i Boga, nego za svoje vlastite interese.

Isusovo javno djelovanje svršava ovom zgodom u hramu. Sa slikom bespomoćne udovice. Tu se najzornije uprizoruje onaj dio iz Isusova nastupnog proglasa u sinagogi u Nazaretu (Lk 4), gdje je jasno istaknuto da je Isusovo poslanje također i u donošenju Radosne vijesti siromasima (Lk 4,18). U izravnom tumačenju toga mesijanskoga proglasa  iz Izaije navodi i ističe sam Isus upravo udovicu iz Sarepte (4,26). Siromasi su i udovice najpovlašteniji u kraljevstvu Božjem, i na njima se očitava zašto se baš siromasima naviješta Radosna vijest i tko su ljudi koje Isus traži. Ti su ljudi životno hendikepirani, ali su s druge strane obdareni nutarnjom slobodom, raspoloživošću, nenavezanošću ni na što, osim na jedno: na Boga. Za Boga su spremni dati sve, jer samo od njega očekuju spas i utjehu.

Ta nutarnja sloboda je uskraćena bogatašima pa stoga i onoliki ‘jao' iz Isusovih usta prema bogatašima i onima koji zgrću blago ovdje na zemlji. Problem blaga i srca je također neprestana melodija u Isusovim ustima. Jer bitno je ono što ima nutarnju trajnost, što je nerazorivo, neuništivo. Toliko puta naglašava Isus i rđu, i moljce, i lopove, i otimače i sl. koji rastakaju odnosno otimlju zemaljsko, bezvrijedno blago.

Zanimljivo je da Isus uvodi u ovu zgodu jednim ‘antiklerikalnim' upozorenjem. Ne veli Isus da se čuvamo onih koji zavode na grijeh, da se čuvamo bandita, lupeža, lažova, kradljivaca, nego da se čuvamo onih koji dolaze u Božje ime, nastupaju navodnom snagom autoriteta odozgor, a zapravo promiču svoje interese i vlastiti egoizam. Čuvajte se onih koji govore o Bogu, a to što govore ne žive. Važniji je život od nauka. Nauk može biti savršeno ispravan, a život totalno promašen, ako nije u skladu s naukom. Bog nije teološka umotvorina, niti se vjera sastoji od nešto vjerskih istina koje znamo izgovoriti naizust na satu vjeronauka. Ono što rade pismoznanci i farizeji u Isusovo vrijeme ravno je krivotvorenju novca. Puštaju u opticaj novčanice bez pokrića. Govore, uče, nadugo i naširoko izlažu Božju riječ, a zapravo je to sve jedan veliki falsifikat koji nema u njihovu životu nikakva pokrića.

Isus veli: Čuvajte se onih koji dolaze u Božje ime, koji tumače Božju riječ. Čuvajte se pismoznanaca i bogoslovaca u dugim haljinama.Onih koji 'dociraju',  a ne 'egzistiraju', koji druge poučavaju, a sami ne žive, koji govore a na čine. Teže optužnice ne može biti. Ničega se ne smijemo - kaže Isus - toliko bojati koliko govora o Bogu, ali bez pravoga sadržaja. Govora gdje se vjera pretvara u znanje o Bogu, u vjeronauk, gdje je Bog nekakva tvorevina, nešto što se dade naučiti napamet. Od toga ništa nema. Inflacija do kraja. 

Nazvat ćemo Judu izdajicom zato što je izdao Isusa za 30 srebrnjaka, a što je s onima koji svakoga mjeseca ubiru u ime Crkve veliku plaću, a svakodnevno izdaju i Boga i Crkvu? Izdaju svoje ideale? U kojih vjera nema pokrića u životu. Koji govore, a malo ili ništa ne čine.

Sveti je Franjo prodao i jednu jedinu Bibliju koju su braća imala i dali novac siromahu. Rekao je da nije bitno koje su riječi u Bibliji, nego je bitno što je čovjek od toga shvatio i primijenio u vlastiti život. Stoga je i napisao Pravilo i rekao kako ga braća moraju živjeti 'sine glossa', bez tumača i komentara.

I ova udovica koja je dala sve od sebe zna da njezin život zavisi od Boga. Biti udovica u to doba značilo je biti bez primanja, bez uzdržavanja. Značilo je imati nekoliko djece koju je trebalo prehraniti, značilo je prositi. Ona nema što izgubiti, nema što braniti, zna da živi iz Božje ruke i od Božje milosti. To su oni siromasi u duhu o kojima zbori prvo Isusovo blaženstvo.

Isus započinje svoje djelovanje s blaženstvima, siromasima, i završava svoje pouke na primjeru siromašne udovice! Kako se samo jedinstveno i složno zaokružuje ovaj jedinstveni nauk, ovo djelovanje Mesije među nama! To je, mogli bismo reći, genijalno zaokruživanje nauka i riječi koje nikada ne će proći. Zemljo će proći, nebo će proći, ali Isusova riječ ostaje, njegove su osobne riječi. Budimo na njima zahvalni.